Svi emitiramo vidljivu svjetlost koja nestane kada umremo

Znanstvenici s kanadskog Sveučilišta u Calgaryju i Nacionalnog istraživačkog vijeća Kanade, u časopisu The Journal of Physical Chemistry Letters, objavili su iznenađujuću novu studiju koja otkriva da svi emitiramo blijedu, vidljivu svjetlost koja nestaje kada umremo.

Naime, eksperiment na miševima i lišću dviju različitih biljnih vrsta otkrio je izravne fizičke dokaze jezivog fenomena 'biofotona' koji prestaje smrću, što sugerira da bi sva živa bića, uključujući ljude, doslovno mogla sjajiti tijekom svog čitavog života, a kada umremo ta se svjetlost gasi.

Ovo ne znači da to ima neke veze s opovrgnutim paranormalnim tvrdnjama o aurama i pražnjenjima koja okružuju žive organizme, jer čak i u teoriji, vidljive valne duljine svjetlosti koju emitiraju biološki procesi trebale bi biti toliko slabe da ih lako preplavi intenzivan sjaj ambijentalnih elektromagnetskih valova u okolini i toplinsko zračenje koje stvara naš metabolizam, što otežava precizno praćenje svjetlosti na cijelom tijelu.

No fizičar Vahid Salari sa Sveučilišta u Calgaryju i njegov tim tvrde da su upravo to primijetili, ultraslabu emisiju fotona (UPE) koju proizvode nekoliko živih životinja u snažnom kontrastu s njihovim neživim tijelima, kao i u nekolicini biljnih vrsta.

Različiti biološki procesi očito generiraju jarke prikaze svjetlosti u obliku kemiluminiscencije. Desetljećima se spontano raspršivanje svjetlosnih valova duljine od 200 do 1000 nanometara bilježi iz manje očitih reakcija među širokim spektrom živih stanica, od tkiva srca krava do bakterijskih kolonija.

Snažan kandidat za izvor ovog zračenja je učinak različitih reaktivnih vrsta kisika koje žive stanice proizvode kada su izložene stresu poput topline, otrova, patogena ili nedostatka hranjivih tvari. 

S obzirom na dovoljan broj molekula vodikovog peroksida, materijali poput masti i proteina mogu proći kroz transformacije koje njihove elektrone ubrzavaju i ispuštaju jedan ili dva fotona odgovarajuće energije dok se vraćaju na svoje mjesto.

Mogućnost daljinskog praćenja stresa pojedinačnih tkiva kod ljudi ili životinja, ili čak među uzorcima usjeva ili bakterija, mogla bi medicinskim stručnjacima pružiti moćan, neinvazivan alat za istraživanje ili dijagnostiku.

Kako bi utvrdili može li se proces proširiti s izoliranih tkiva na cijele žive subjekte, istraživači su koristili uređaje s elektronima i nabojno spregnutim uređajima za umnožavanje elektrona i kamere s nabojno spregnutim uređajima kako bi usporedili najslabije emisije cijelih miševa, prvo živih, a zatim mrtvih.

Četiri imobilizirana miša pojedinačno su smještena u tamnu kutiju i snimana sat vremena, prije nego što su eutanazirani i snimani još sat vremena. Zagrijani su na tjelesnu temperaturu čak i nakon smrti, kako toplina ne bi bila varijabla.

Istraživači su otkrili da mogu uhvatiti pojedinačne fotone u vidljivom pojasu svjetlosti koji izlaze iz mišjih stanica prije i nakon smrti. Razlika u broju tih fotona bila je jasna, sa značajnim padom UPE-a u razdoblju mjerenja nakon što su eutanazirani.

Eksperiment potiče nagađanja da bi nam i najslabiji eterični sjaj koji proizvode stresne stanice jednog dana mogao reći jesmo li u dobrom zdravlju.