Oživljeni rezervni potisnici Voyagera 1 s 25 milijardi km

Inženjeri u NASA-inom Laboratoriju za mlazni pogon u južnoj Kaliforniji oživjeli su set potisnika na svemirskoj letjelici Voyager 1 koji su se smatrali neispravnima od 2004. godine. Popravak potisnika zahtijevao je kreativnost i rizik, ali tim ih želi imati na raspolaganju kao rezervu za set aktivnih potisnika čije cijevi za gorivo nakupljaju taloge koji bi mogli uzrokovati njihov prestanak rada već ove jeseni.

Osim toga, misija je trebala osigurati dostupnost dugo neaktivnih potisnika prije 4. svibnja, kada je zemaljska antena koja šalje naredbe Voyageru 1 i njegovom blizancu Voyageru 2 prestala s radom mjesecima zbog nadogradnje.

Voyageri su lansirani 1977. godine i jure kroz međuzvjezdani prostor brzinom od oko 56.000 km/h. Obje letjelice oslanjaju se na skup primarnih potisnika koji ih lagano okreću gore-dolje, kao i desno-lijevo, kako bi im antene bile usmjerene prema Zemlji te kako bi mogle slati podatke i primati naredbe.

Unutar primarnog skupa potisnika nalaze se i drugi potisnici koji kontroliraju rotirajuće kretanje letjelice. Gledano sa Zemlje, rotirajuće kretanje rotira antenu poput vinilne ploče kako bi svaki Voyager bio usmjeren prema zvijezdi vodiču koju koristi za orijentaciju. Obje letjelice imaju primarni i rezervni set za ovo rotirajuće kretanje.

Kako bi se riješili začepljenja cijevi u potisnicima, inženjeri se prebacuju između setova primarnih i rezervnih potisnika oba Voyagera. No, na Voyageru 1, primarni rotirajući potisnici prestali su raditi 2004. godine nakon što su izgubili napajanje u dva mala unutarnja grijača. Inženjeri su utvrdili da se pokvareni grijači vjerojatno ne mogu popraviti te su odlučili osloniti se isključivo na rezervne rotirajuće potisnike Voyagera 1 za orijentaciju zvjezdanog tragača.

No bez mogućnosti kontrole rotacijskog kretanja svemirske letjelice, pojavio bi se niz problema koji bi mogli ugroziti misiju, pa je inženjerski tim odlučio ponovno ispitati kvar potisnika iz 2004. godine. Počeli su sumnjati da je neočekivana promjena ili poremećaj u krugovima koji kontroliraju napajanje grijača učinkovito prebacio prekidač u pogrešan položaj. Kad bi mogli vratiti prekidač u prvobitni položaj, grijači bi mogli ponovno raditi, što bi im omogućilo ponovno aktiviranje primarnih potisnika i njihovo korištenje ako se rezervni potisnici koji se koriste od 2004. godine potpuno začepe.

Rješenje je zahtijevalo rješavanje zagonetke. Tim bi morao uključiti uspavane rotirajuće potisnike, a zatim pokušati popraviti i ponovno pokrenuti grijače. Ako bi se tijekom tog vremena zvjezdani tragač svemirske letjelice previše udaljio od vodeće zvijezde, dugo uspavani rotirajući potisnici bi se automatski aktivirali (zahvaljujući programiranju svemirske letjelice). A ako bi grijači još uvijek bili isključeni kada bi se aktivirali, to bi moglo izazvati malu eksploziju, pa je tim trebao što preciznije usmjeriti zvjezdani tragač.

Tim se suočio s dodatnim vremenskim pritiskom. Naime od 4. svibnja 2025. do veljače 2026., Deep Space Station 43 (DSS-43), antena širine 70 metara u Canberri u Australiji, bila bi u fazi nadogradnje. Većinu tog vremena bila bi izvan mreže, s kratkim razdobljima rada u kolovozu i prosincu.

Iako Deep Space Network ima tri kompleksa jednako raspoređena diljem svijeta kako bi se osigurao stalan kontakt sa svemirskim letjelicama dok se Zemlja okreće, DSS-43 je jedina antena s dovoljno snage signala za slanje naredbi Voyagerima.

Tim je želio biti siguran da će dugo neaktivni potisnici biti dostupni kada se antena nakratko vrati u pogon u kolovozu, do kada bi potisnici koji se trenutno koriste na Voyageru 1 mogli biti potpuno začepljeni.

Unaprijed rađeno se isplatilo: 20. ožujka tim je promatrao kako svemirska letjelica izvršava njihove naredbe. Zbog Voyagerove udaljenosti, radio signalu treba više od 23 sata da putuje od svemirske letjelice do Zemlje, što znači da se sve što je tim vidio dogodilo gotovo dan ranije. Da je test propao, Voyager bi već mogao biti u opasnosti. Ali u roku od 20 minuta tim je vidio kako temperatura grijača potisnika dramatično raste i znao je da su uspjeli.

Voyager 1 i 2 nalaze se oko 25 milijardi kilometara, odnosno 21 milijardu kilometara od Zemlje. Nakon istraživanja četiri vanjska planeta, oni su jedine svemirske letjelice koje su ikada poslale podatke iz međuzvjezdanog prostora, područja iza planeta i izvan zaštitnog mjehura čestica i magnetskih polja koje generira Sunce, nazvanog heliosfera.