Nalazite se
Članak
Objavljeno: 06.07.2017. 13:53

Kolumna - MAK 

Na put, ako nešto ne krene po zlu

Da su država i vojni sektor ekskluzivno držali glavnu maticu razvoja veliko je pitanje bismo li imali današnje civilno zrakoplovstvo.

Na put, ako nešto ne krene po zlu
MAK_VIDI_VIDIClanakPolaSirine_VIDIClanakPolaSirine

Piše: Miroslav Ambruš-Kiš Mak, koordinator istraživanja u timu Synergy Moon (u natjecanju za Google Lunar Xprize)

Roboti su nam u svemiru zapravo pokusni piloti. Neka stradaju, ako se katastrofa već mora dogoditi. A katastrofe se događaju. Zapravo je nevjerojatno koliko je u čovjekovom posezanju prema svemiru, u tim rizicima korištenja uvijek nedovoljno iskušane tehnologije, život izgubilo vrlo malo ljudi.

Prva je svemirska žrtva 24. travnja 1967. godine bio kozmonaut Vladimir Komarov pri prvom letu Sojuzom-1. U jednodnevnoj misiji u kojoj je trebalo napraviti samo nekoliko orbita sustavom koji je, eto, i danas najpouzdaniji poslije pola stoljeća, poginuo je pri snažnom udaru u tlo. Njegovi padobrani se nisu pravilno otvorili.

Malo više od četiri godine kasnije, 30. lipnja 1971. godine, živote su izgubila još trojica kozmonauta u Sojuzu-11. Nesreća se dogodila u trenutku kad su trojica u kapsuli za povratak napuštala svemirsku stanicu Saljut. Havarija se dogodila u trenutku odvajanja Sojuza jer je ostao otvoren ventil kabine. Georgij Dobrovoljskij, Viktor Pasajev i Vladislav Volkov umrli su od dekompresije, iako se Sojuz uredno prizemljio u Kazahstanu 550 kilometara sjeveroistočno od Bajkonura. Nevjerojatno je, zapravo, da su ta trojica do danas jedine žrtve koje su život izgubile u svemiru, na visini iznad 100 kilometara kojom prolazi zamišljena von Kármánova crta granice svemira.

Sljedeće dvije su bile katastrofe space shuttlea. Challenger se sa sedmoro američkih putnika raspao 73 sekunde poslije polijetanja 28. siječnja 1986. godine, a sedmoro ih je poginulo i 2. siječnja 2003. pri slijetanju raketoplana Columbije. Među sedmoro putnika bili su i Amerikanka indijskih korijena Kalpana Chawla i Izraelac Ilan Ramon. Prije sovjetske trojke u Sojuzu živote su 27. siječnja 1967. godine izgubila trojica američkih astronauta pri vježbi u kabini Apolla-1 na vrhu rakete Saturn V. Iskra nastala prilikom odvajanja velkroa (“čička”) izazvala je kobni požar u atmosferi od stopostotnog kisika. Astronauti Virgil Guss Grissom, prvi američki svemirski šetač Edward G. White i Roger Chaffee nisu imali izgleda, jer su vrata kapsule bila “avionska”, pa se uslijed dekompresije zbog požara nisu mogla otvoriti iznutra. Da su se otvarala pirotehnički, kako su se otvarale kapsule letjelica klase Gemini, ne bi bilo nikakvih problema. Zanimljivo je da je pirotehnički sustav otvaranja vrata kapsule iz Geminija napušten jer ga je upravo Gus Grissom silno kritizirao nakon što se gotovo udavio u plutajućem Geminiju kada su vrata kapsule odletjela. Cijeloga života tvrdio je da se to dogodilo slučajno, a inženjeri su tvrdili suprotno, da je eksplozivno odbacivanje vrata aktivirao sam u panici. Poslije nesreće u Apollu1 vrata nisu zamijenjena otvaranjem na polugu, ali se odustalo od štednje na masi pa je atmosfera u Apollu u nastavku tog programa ipak bila od smjese kisika i dušika, što je - zbog nosivosti resursa za održavanje života - bilo gotovo fatalno pri sretnom spašavanju havarije Apolla 13.

U tim se nesrećama na teži način naučilo još mnogo toga, ali je poslije svake od njih razvoj u svemirskim programima pretrpio ozbiljne zastoje. Cinik u meni bi rekao da je razmjerno manje ljudskih žrtava u ranom svemirskom programu bilo iz propagandnih razloga. To je bio važan dio pravila hladnoratovske svemirske utrke, jer je ona bila zapravo ratni napor dviju velesila. I cijelo se to razdoblje s ljudskim letovima zapravo vodilo s oružjem na umu, jer su rakete koje nose ljudske posade razvijane ne da bi svemirsko putovanje bilo udobno, nego da bi u slučaju termonuklearnog rata na protivničke ciljeve čim efikasnije isporučile nuklearnu ili termonuklearnu glavu. Upravo zato su, umjesto bombi, na vrhu takvih raketa, morali biti visokotrenirani ljudi koji su po pravilu vojne profesije za ciljeve svoje zemlje morali biti spremni položiti i život.

Upravo taj dio vojne filozofije utkan u svemirske programe doveo je koncept svemirskih letjelica u slijepu ulicu: svemirska su vozila “samorazumljivo” postala ekstremno skupa, samo za jednokratnu uporabu, a svemirski su putnici morali biti utrenirani supermeni. Ta je analogija posve neusporediva sa sličnim razvojem u zrakoplovstvu. Da su država i vojni sektor ekskluzivno držali glavnu maticu razvoja veliko je pitanje bismo li imali današnje civilno zrakoplovstvo. Ne samo zato što se avioni ne bacaju poslije jednoga leta nego i zato što nikome ne pada na pamet da bi za let avionom morao proći tjedne i tjedne fizičkih priprema.

Zorno: četiri desetljeća poslije Lindbergha već lete Boeing 747 i Concorde, a 45 godina nakon što su prvi ljudi stigli na Mjesec onamo još ne možemo, iako za to nema tehničkih razloga.

Vezani sadržaji
Komentari

Učitavam komentare ...

Učitavam













       

*/-->