Nalazite se
Članak
Objavljeno: 09.05.2017. 14:57

Kolumna 

Je li naša svemirska agencija ESA?

U trećem dijelu svoje kolumne o lansiranju vlastitog privatnog satelita, Mak nam razbija neke iluzije.  

Je li naša svemirska agencija ESA?
MAK_VIDI_VIDIClanakPolaSirine

Piše: Miroslav Ambruš-Kiš Mak, koordinator istraživanja u timu Synergy Moon (u natjecanju za Google Lunar Xprize)

Indijska svemirska agencija ISRO svojom je najtežom raketom za ispaljivanje tereta u polarnu orbitu PSLV-C37, u njenoj 16. misiji (od ukupno 39) u „XL konfiguraciji“, 15. veljače dvaput premašila dosad najmasovnije jednokratno postavljanje satelita u orbitu. Od ukupnog tereta mase 1378 kilograma domaći je Cartosat 2D bio težak 714 kilograma, a pridružio se floti indijskih satelita za nadziranje i upravljanje indijskim resursima. Ostatak su bila još 103 satelita suputnika! Slobodno se može reći: sputnjika. :-)

Bio je to prizor sličan kakvom dokumentarcu na NG-u u kojemu neka riba na mrjestilištu spušta nebrojeno mnogo oplođene ikre! Među njima je bio po jedan satelit iz Izraela, Kazakstana, Nizozemske, Švicarske i Emirata. Čak ih je 96 bilo iz SAD-a, a čak su i dva nanosatelita bila iz Indije. Je li među njima mogao biti i vaš? Naravno, mogao je.

ISRO tvrdi da je cijena lansiranja bila - za američke pojmove - beznačajnih 15 milijuna dolara te da će pola tog iznosa namaknuti upravo komercijalnim prijevozom autostopera. Nitko ne bi smio ostati nezadovoljan, jer je prosječna cijena stavljanja kilograma tereta u orbitu bila tek nešto veća od tisuću dolara!

OK, gdje da uplatim tih 7500 kuna? Ček, ček, hold your horses! Morate znati da ste iz Hrvatske. Onako kako je u nas nekad kasnilo prikazivanje svjetskih filmskih hitova, izdavanje licencnih gramofonskih ploča, udomljavnje Netflixa… tako i mi danas tugaljivo kaskamo za mogućnostima koje se sve više otvaraju. Ali, ne gubite nadu i ne odustajte od svojih malih projekata u kojima ste se odlučili, na temelju poznatoga, na vlastitom hardveru pozabaviti još i problemima kao što su vakuum, ekstremno niske i visoke temperature te radijacija. Još ako ste si zadali da će vaš satelit imati attitude control, tj. da ćete njegovo oko i uho moći orijentirati u željenom smjeru i držati ga tako neko vrijeme, imate još posla preko glave, a teškoće bi se u međuvremenu mogle riješiti same od sebe. Ili možda ne bi.

Ako ste pomislili da će prednost pri autostoperskom lansiranju amaterskog cubesata pri Nasinim lansiranjima imati američki projekti, imate pravo. Štoviše, za uvoz vašeg malog satelita u SAD postoji jedna golema prepreka – ITAR. Ukratko, sve što je namijenjeno da ide u orbitu u SAD-u ima status oružja, pa prolazi jednaku proceduru kao kad je John Travolta u svoju privatnu flotu uvodio i jednog galeba G-2. Ako vas to ikako može utješiti, ni tvrtke u SAD-u ne mogu u inozemstvu prodavati ni jeftini kit od off-the-shelf komponenti – ako su namijenjene da postanu satelit – bez da prolaze ITAR-ovu prepreku.

Nešto je manje paranoidno s Rusima. Stanete li u poduži rep onih koji čekaju na lansiranje morate znati da će vaš mali satelit morati izdržati standardni ruski stres-test kakvim se za lansiranje podvrgavaju komercijalni orbitalni tereti. Zato radije gradite tako da prođe vlastiti stres-test prije ruskog, jer Rusi očigledno žele da vaš koristan teret u orbitu stigne funkcionalan, a da krivnja za eventualno neuspjelo lansiranje bude samo njihova (šalamala).

Slično je i sa svim drugim nacionalnim svemirskim agencijama, napose japanskom i indijskom. Kineska je potpuna nepoznanica.

Ček, ček, a zar mi nismo u Europskoj uniji pa da je „naša“ svemirska agencija ESA?

U toj je svemirskoj agenciji Hrvatska mogla postati član mnogo prije nego u EU, baš kao što su danas njene članice Norveška i Švicarska, a u pridruženom je članstvu i Kanada. Za to nije bilo potrebno otvaranje nekih „bolnih poglavlja“ u pristupnim pregovorima, nego je bilo dovoljno imati što ponuditi u idejama i znanju, te sudjelovati s nekim mrvičkom postotka državnog proračuna. Na članstvo u ESA-i čekaju Turska, Ukrajina, Slovenija, Izrael… a raspravlja se i o tome kakav bi status trebale imati neeuropske zemlje poput Australije i Južne Afrike koje aspiriraju nekom čvršćem pridruživanju.

Ipak ESA se doima kao najbolji institucionalni ulaz. Uspijete li svoj projekt prikazati kao školski ili studentski, pronađite kontakt s nekom školom ili sveučilištem koji izravno surađuje s ESA-om. Na primjer, Politecnico iz Torina se već ponudio za institucionalnu pomoć nekim inicijativama iz Hrvatske koje žele lansirati prvi cubesat. Talijani su se čak bili ponudili da s našima razmijene poneki mjerni instrument pa se tako misija onda proglašava zajedničkom. A i nije loše, za početak, imati u tim stvarima „starijeg brata“, u najmanju ruku da se izbjegnu troškovi izgradnje kontrole misije. Izgledi se svakako poboljšavaju ako se projekt prikaže da barem dijelom ima obrazovnu svrhu.

No, jednoga će dana u ne tako dalekoj budućnosti lansiranja biti liberalizirana, mada nikad potpuno. Pojavljuje se sve više komercijalnih ponuđača za lansiranje malih satelita. U siječnju je japanska svemirska agencija neuspješno lansirala raketu namijenjenu za koristan teret od tri kilograma. Jednom će i uspjeti. Ni Richard Branson sa svojim Virgin Galacticom ne misli zauvijek živjeti samo od turista. Početkom ožujka ove godine je osnovao tvrtku Virgin Orbit specijaliziranu za lansiranje malih tereta raketom koja bi se lansirala s trbuha aviona nosača. Ove godine bi trebala postati rutinska lansiranja Interorbital Systemsa iz mjesta Mojave u Kaliforniji, pa će se raščistiti njihova prilično prekrcana objava lansiranja na kojoj već neko vrijeme čame early adopteri ovih tehnologija. Kod Interorbitala je za potpune početnike možda najbolje što mogu u paketu kupiti kit za satelit s dovoljno mjesta za vlastiti eksperiment i platiti ga zajedno s lansiranjem. Posljednja poznata cijena bila je 8000 dolara za sve.

Američke carinske kerefeke mogle bi ubzo postati prošlost koje se malo tko sjeća, baš kao što se danas malo tko sjeća prvog Appleovog Power Macintosha G4 iz 1999. godine čiji je procesor s 4 gigaflopsa spadao na zastarjeli popis superračunala, pa se prilikom kupovine morala potpisivati i izjava o tome da računalo nećete reeksportirati u Americi neprijateljske zemlje.

Vezani sadržaji
Komentari

Učitavam komentare ...

Učitavam













       

*/-->