Posjedujete kvalitetan Android telefon s jakim čipsetom i najnovijom inačicom Googleovog OS-a i otkrili ste da na Google Playu postoji ogroman svijet fantastičnih igara. Također ste se uvjerili da one svojim gameplayem, grafikom, fizikom i faktorom zaraze ne zaostaju gotovo nimalo za onima koje možete igrati na moćnim nabrijanim PC računalima.

Pored toga pronašli ste i neke od fantastičnih razvikanih multiplayer pucačina poput PUBG-a, no kada ste ga na svojem telefonu sa zaslonom od 5-6 inča pokušali zaigrati, shvatili ste da su vam šanse za preživljavanje male jer su svi igrači brži, spretniji i precizniji, a stalno držanje hrpe prstiju na touchscreenu nije nešto što predstavlja poseban užitak.

Dakako, možete si pomoći ako telefon povežete s televizorom, pa dodate specijalnog miša i tipkovnicu (ukoliko možete), no uz pretpostavku da već posjedujete bilo kakvo PC računalo, najpametnije vam je nabaviti Android emulator, softver koji će vam omogućiti da na svojem PC-ju igrate sve Android naslove na isti način kao što igrate PC igre. 

Tehnologija

Postoji puno razloga zbog kojih se isplati instalirati Android emulator na svoj laptop ili desktop računalo. Kao prvo, u Google Playu i na internetu možete pronaći obilje korisnih aplikacija koje koštaju drastično manje nego njihovi pandani za Windows PC ili su, još bolje, u potpunosti besplatne. Emulatori su izuzetno važni i developerima Android aplikacija jer im omogućuju da ih testiraju prije nego što ih izbace na tržište. Nadalje, neki od emulatora vam omogućuju restartanje računala u punokrvni Googleov operativni sustav, što će vam omogućiti rad i zabavu uz puno manje trošenja hardverskih resursa, pa na taj način možete spasiti i neku staru konfiguraciju od “izumiranja”, no za emulatorima se ipak najčešće poseže u gamingu. 

Najbolje današnje mobilne igre za Android postale su izuzetno kvalitetne, zarazne, prepune dopadljive grafike i fizike, a po gameplayu nimalo ne kaskaju za onima koje možete pronaći na gaming računalima i najboljim igraćim konzolama nove generacije. Iz tog razloga mi smo ovu temu posvetili upravo Android emulatorima koji se najčešće koriste za gaming. Pri izboru smo vodili puno brige o jednostavnosti korištenja, pa je stoga svih pet emulatora koje opisujemo vrlo “user friendly” za potpune početnike koji su navikli instalirati PC igre ili igre za konzole s par klikova.

Dobro, igrači na računalima trebali bi još znati barem je li njihov hardver dovoljno moćan za igru na koju misle potrošiti nekoliko stotina kuna, no ne i pretjerano više od toga. Takvim igračima koji su otkrili da na Android platformi postoje fenomenalne igre koje se prodaju za šaku lipa ili su u potpunosti besplatne dobro će doći neki od navedenih emulatora, koje ćete pronaći na idućim stranicama, a mi ćemo vam još samo dati nekoliko malih smjernica vezanih uz odabir. S obzirom na to da se svaki emulator ponaša tako da “glumi” pametni telefon ili tablet, razlikuju se po inačicama Android kernela koji ih pokreće. To znači da postoje emulatori koji su izgrađeni oko Androida u verzijama 4, 5, 6, 7, a jasno vam je da na, recimo, KitKatu nećete moći pokretati sve igre kao na Oreu, baš kao što to nećete moći ni s Android telefonima i tabletima.

Što se hardverskih zahtjeva tiče, najkompleksnije igre koje u Android okruženju dobro iscijede Snapdragone, Kirine i druge ARM procesore bit će blagonaklone prema vama ako imate jači CPU, više RAM-a i bolju grafiku, pa ćete ih moći igrati bez trzanja na većoj količini sličica u sekundi (fps) u višim grafičkim postavkama i na većim rezolucijama, dok ćete u protivnom morati smanjiti postavke do one granice na kojoj vam je igranje ugodno. Dobra stvar kod emulatora je to što ćete na gotovo svakom računalu na koje instalirate neku Android igru moći igrati gotovo svaki naslov, što znači da vam jači hardver treba samo kada postavke želite podići prema višim vrijednostima. Većina emulatora radi na svim inačicama Windowsa od sedmice do desetke, tako da problema ne biste trebali imati ni s time.

Bluestacks 3N

Bluestacks je jedan od prvih kvalitetnih Android emulatora za gaming koji se pojavio, a od svojih prvih početaka je radio prilično dobro i nije bio toliko bugovit u odnosu na konkurenciju, pa postoji velika vjerojatnost da mnogi ljudi ne znaju niti za jedan drugi Android emulator osim njega. U svojoj najnovijoj inačici pod oznakom 3 ili 3N Bluestacks emulira Android uređaje s Nougat OS-om, što ga čini jednim od emulatora s najfriškijim Googleovim operativnim sustavom.

Bluestacks je nekada bio najbolji Android emulator za gaming, no danas ima žestoku konkurenciju. 

Jedna od prednosti u odnosu na dobar dio konkurencije je u tome što podržava Windows PC, ali i Mac računala. Kao i u slučaju sa svim drugim emulatorima, da biste mogli preuzimati i igrati igre s Google Playa, morat ćete koristiti svoj Google račun (naša preporuka je da si otvorite novi), a potom sustavom pretraživanja odaberete igru koju želite i preuzmete je. Instalirane igre možete odmah pokretati, s time da ćete neke morati ponovno povezati sa svojim Googleovim računom, no to nema veze s emulatorom, već ovisi o pojedinim naslovima. Autori tvrde da Bluestacks radi na 96 % svih Android igara, što mi, dakako, nismo išli provjeravati, ali smo se uvjerili da savršeno pokreće svih naših 5 testnih igara.

Ovisno o hardveru koji imate, igre poput Critical Opsa će vam uglavnom letjeti na 60 fps u višim grafičkim postavkama. Dakako, postojat će razlike ako imate minimalnu konfiguraciju tipa Intel Core 2 Duo s 2 GB RAM-a ili Core i5-680 sa 6 GB RAM-a, no one nisu toliko izražene kao u PC gamingu. Mapiranje komandi za korištenje tipkovnice i miša je prilično jednostavno kada jednom shvatite kako si sve možete prilagoditi svojem gamerskom ukusu, iako će vam trebati malo vremena dok sve ne polovite. Bluestacks posjeduje i vlastiti „store“ u kojem se nalaze igre koje su, kako tvrde, specijalno optimizirane za rad s njim, no mi nismo primijetili neku veliku razliku u odnosu na one koje smo preuzimali direktno u Google Playu.

Budući da Bluestacks 3 reklamiraju više kao gaming platformu nego Android emulator, možda biste njega trebali prvog isprobati ako vam emulator treba samo za igranje.

KoPlayer

Gotovo sve što vrijedi za Bluestacks (ali i za većinu ostalih emulatora s naše top 5 liste) vrijedi i za KoPlayer. Ukratko, radi se o Android emulatoru koji vam može poslužiti za korištenje Android aplikacija poput WhatsAppa i Messengera, no njegov je glavni fokus na gamingu. Iako radi na kernelu operativnog sustava Android 4.4, nismo imali problema s instalacijom niti jedne od naših testnih igara, pa možemo reći da je također odličan, iako smo na par mjesta primijetili neke sitne bugove, što i ne čudi s obzirom na to da je relativno nov. Iako je zadnja nadogradnja izašla u lipnju ove godine, emulator i dalje radi na Androidu 4.4, što ima dobre i loše strane.

Grafički izgled: emulirane Android igre uopće ne pati kada ga dovedete na veliku dijagonalu.

Dobro je to što bi vam teoretski trebao omogućiti bolje performanse na slabijim računalima jer neće trošiti resurse kao Bluestacks koji radi na sedmici, no moguće je da ćete imati poteškoća s instaliranjem nekih najnovijih igara koje traže malo jače verzije Androida. Mi na takvu nismo naišli, no s obzirom na „milijardu“ aplikacija u GooglePlayu, postoji mogućnost da vam neka igra odbije poslušnost. Kao i u svim drugim Android emulatorima za gaming, KoPlayer vam također omogućuje prilično jednostavno i intuitivno mapiranje komandi za miša i tipkovnicu, a među dodatnim korisnim značajkama nalazi se mogućnost snimanja gameplaya, koji možete uploadati kada god to poželite. Igre možete preuzimati iz Google Playa, ali i u obliku APK datoteka koje učitate direktno u emulator. Kao i u slučaju Bluestacksa, postoje naslovi za koje kažu da su posebno dobro optimizirani za KoPlayer, no to je doista teško provjeriti.

Rekli bismo da je KoPlayer zlatna sredina među Android emulatorima za gaming te ponavljamo da biste ga trebali isprobati ukoliko mislite da je vaše računalo preslabo za nešto jače. Igre će vam i na njemu uglavnom raditi (letjeti) na 60 fps, što će vam u pucačkim i akcijskim naslovima (posebice u multiplayeru) donijeti puno veselja i igre.

MEmu 5.0.1

MEmu je još jedan od najnovijih besplatnih emulatora koji omogućuje korištenje Android aplikacija na velikom broju Windows uređaja i nema podršku za Mac. To se, naravno, neće dopasti korisnicima Mac računala, ali je dobra stvar za sve one koji koriste Windows OS jer je jako dobro optimiziran za PC računala, pa je izuzetno brz, osim kod prve instalacije kada ćete morati malo pričakati dok se restarta i pokrene, no nemojte se plašiti da će vam se to događati kod svakog pokretanja. Instalacija igara i mapiranje komandi je također jednostavno, a među zanimljivim značajkama treba istaknuti fleksibilnu mogućnost podešavanja, što uključuje procesor, veličinu memorije, rezoluciju, model emuliranog uređaja, lokaciju trake za navigaciju te mod “rootanja”.

Mapiranje komandi u svim emulatorima funkcionira na isti način. Odvucite WSAD “pad” na mjesto gdje se nalaze iste komande na zaslonu telefona i upišite slova koja označavaju određene akcije poput skakanja, repetiranja, promjene oružja...

Nadalje, u njega su ugradili simulator GPS lokacije, mogućnost razmjene datoteka između Androida i Windows računala, jednostavnu instalaciju APK datoteka “drag and drop” sustavom i brojne druge stvari koje će vam uljepšati zabavu s Android aplikacijama na vašem računalu. MEmu u inačici 5.0.1 podržava Android 5 Lollipop OIS, a ima i podršku za mobilne igre koje traže ES3.0 (Direct X). Pored toga, ako ste već isprobavali neku od prvih inačica, pa ste naletjeli na neke neugodne bugove, znajte da je sada sve to pokrpano, pa nismo imali niti jedan problem pri igranju naših testnih naslova u najvećoj brzini i kvaliteti. Emulator također nudi i mogućnost da preuzmete dodatni Android kernel ukoliko vam treba Android 4.4., no znajte da  “backward” kompatibilnost radi samo unatrag, što znači da ga nećete moći ponovno postaviti na Android 5. Dakako, uvijek ga možete ponovno instalirati. 

Nox APP Player 6.0

Ovaj besplatni Android emulator također je napravljen s idejom da omogući najbolje iskustvo igranja Android igara na računalima. Iako se temelji na Android 4.4.2 kernelu, moguće ga je nadograditi na Android 5.1.1, a opće gledano radi se o stabilnom programu koji je kompatibilan s X86 i AMD procesorima te nudi odlične performanse u svim Android igrama s velikim mogućnostima podešavanja. Osnovne funkcije koje omogućuju mapiranje komandi tipkovnice, miša i joysticka/joypada te integracija kamere i mikrofona omogućit će vam da uživate podjednako u svim žanrovima igara: pucačinama, utrkama, borilačkim, pa i “akcijskim kartaškim” poput Hearthstonea, koji je začudo jedna od rijetkih igara s kojima mnogi Android emulatori imaju problema.

Nox APP Player 6 posjeduje i mod koji omogućuje istovremeno pokretanje igara u zasebnim prozorima.

Mapiranje komandi kako biste koristili WASD za kretanje i time stekli zločestu prednost pred igračima koji se trude igrati na dodirnim zaslonima mobitela jako je jednostavno. Emulator posjeduje i multiplayer mod koji omogućuje korisnicima da istovremeno pokrenu više Nox App Player prozora, a na svakom se može vrtjeti druga igra ili aplikacija. Drugim riječima, umjesto da svaku aplikaciju stavljate u pozadinu, sada se možete “šetati” između njih unutar jednog zaslona.

Engine Noxa se često nadograđuje, pa je inačica 6.0 znatno optimizirala korištenje memorije i brzinu interneta kako biste čim više uživali u online obračunima bez laga. Stvar koju posebno pozdravljamo je ugrađeni tutorial, koji će vam uvelike pomoći pri mapiranju komandi, što vam prvi put može predstavljati malu noćnu moru, a tu je i potpuna podrška za OpenGL3 igre. Među komandama koje možete simulirati odabirom tipke ili kretnje joysticka je i “swipe” (povlačenje prsta na zaslonu telefona lijevo ili desno), pa si možete stvoriti ugodno gamersko “PC okruženje” u svakoj Android igri koju pokrenete. U igri PUBG smo, doduše, doživjeli par manjih bugova zbog kojih smo bili izbačeni iz igre, a koji su se pojavili jer smo malo previše stiskali gumbe (očito krive) na tipkovnici, ali sve u svemu i ovaj emulator je prošao na ispitu, pa možete razmisliti i o njemu ako si planirate nabaviti takav softver.

Xe Player

Xe Player dizajnom jako podsjeća na Nox APP Player, no poseban je po tome što može raditi na vrlo slabim računalima s “low-end” hardverom uz pomoć Direct X programskih okruženja. Izrađen je na x86 arhitekturi, podržava OpenGL i izuzetno je stabilan, iako se radi o najnovijem Android emulatoru koji je posebno posvećen Windows 10 operativnom sustavu. Među zanimljivim značajkama možemo navesti podršku za snimanje gameplaya i integrirani Google Play store, a mapiranje komandi za miš, tipkovnicu, gameplay i joystick je jednostavno kao i u slučaju sa ostalim emulatorima, iako ćete prvi put izgubiti malo vremena dok ne shvatite kako postavljati komande svoje periferije na komande igara kako biste dobili svoj uobičajeni PC gamerski setting. Komande možete prilagođavati do zadnjeg detalja, a to uključuje i očekivane elemente poput gravity senzora, GPS-a te, dakako, slobodnog nišana i WASD kretanja.

Xe Player biste trebali izabrati ako imate slabo računalo, no nećete moći pokrenuti baš sve igre.

S obzirom na to da se na igre spajate direktno preko Google Playa korištenjem vlastitog Google računa, ostat će vam svi “achievementsi” i drugi bonusi kao što ih imate i na svim drugim Android uređajima koje koristite za igranje. Nažalost, mada smo u početku pomislili da je ovo najbolji Android Emulator jer omogućuje odlične performanse na slabijim PC računalima, koje se uz malo podešavanja u postavkama mogu još poboljšati (čitaj ubrzati), Xe Player je jedini od naših Top 5 emulatora koji nije htio pokrenuti jednu od naših testnih igara, Hearthstone. Iako ovo nije neka od igara zbog kojih biste pod svaku cijenu trebali koristiti emulator jer se radi o RPG “kartanju”, činjenica je da predstavlja jedan od najpopularnijih naslova za Android, pa bi nas fanovi vjerojatno zatukli kada bismo Xe Player ocijenili najvišom ocjenom. Vjerujemo da je pitanje dana kada će dobiti podršku i za ovu igru, no do tada mu je ovo veliki minus.

TOP 5 igara za TOP 5 emulatora

Za testiranje emulatora odabrali smo popularne igre Critical Ops, Asphalt 8: Airborne, Hearthstone: Heroes of Warcraft, NOVA Legacy i PUBG Mobile. Kao što možete primijetiti, s izuzetkom kartaškog Hearthstonea i trkaćeg Asphalta, na listi se nalaze tri odlične pucačke igre jer smatramo da je upravo igranje shootera na PC-ju pomoću miša i tipkovnice najvažnija stvar zbog koje bi neki gamer uopće posegao za emulatorom.

PUBG Mobile jedna je od igara zbog kojih se posebno isplati nabaviti emulator.

Asphalt 8 Airborne i druge trkaće igre  jednostavno zovu da ih igrate emulator.

Hearthstone je u osnovi igra s kartama, a milijuni igrača je obožavaju.

NOVA Legacy je zanimljiva pucačka igra u kojoj razvaljujete neprijatelje na svemirskoj postaji.

Critical Ops je neka vrsta CS klona i jako je uzbudljiv za igranje u timskom multiplayeru.

LG je i ove godine predstavio novu liniju OLED televizora, a jedna od glavnih stavki prilikom predstavljanja bio je novi procesor nazvan Alpha 9. On neće biti dostupan u svim modelima OLED televizora i zapravo je model C8 ulazni za ovaj procesor, kojemu su među glavnim zadacima smanjenje šuma i pomoć pri oštrini i prikazu boja.
Prije nego što provjerimo novi procesor, ujedno i najveći upgrade na ionako odličan OLED panel, krenimo s dizajnom i izradom. I dalje je tu prisutan tanak obrub ekrana, koji izgleda kao da drži samo prednju staklenu plohu. Staklo je i na drugoj strani ultratankog OLED panela, no tu je i plastična „kutija“ nalijepljena na stražnju stranu u kojoj se krije hardver koji pokreće UHD telku. Kućište u kojemu su smješteni procesor i elektronika debljine je 5 cm, a tu se nalaze i svi priključci, pri čemu treba izdvojiti četiri HDMI porta (svi s podrškom za 4K i HDR) uz tri USB sučelja i CI slot.

Novost je i stalak – lijepo dizajniran, aluminijski, sa zavojitim padom prema naprijed. Takav dizajn uz estetsku ima i funkcionalnu svrhu – kako bi zvuk iz zvučnika smještenih na donjoj strani kanalizirao prema naprijed, i to radi uspješno. Kad smo se već dotakli zvuka, treba reći da LG dolazi s certifikatom Dolby ATMOS, što znači da ćete i bez posebne opreme dobiti dojam prostornosti iz zvuka, a imate li jednako certificirano kućno kino, to ide još korak dalje. Ako vaš signal nema u sebi ugrađen Dolby, bolje je isključiti tu opciju u postavkama zvuka, inače će zvuk biti iskrivljen.
Što se tiče kvalitete slike, ponavljamo i u ovom slučaju mantru o OLED panelima (koje LG radi i za druge proizvođače), a to je da ima nevjerojatan, skoro apsolutan prikaz crne boje. Kod ovogodišnjeg panela maksimalna svjetlina došla je do skoro 800 nita. I iako nije ni blizu high-end LED televizorima (ponajviše Samsungovim QLED), kontrast koji pruža nevjerojatan je. LG podržava HDR 10 Pro, HLG i Advanced HDR od Technicolora, pri čemu jedino nema podršku za HDR10+ format. I dalje se ovdje radi o 10-bitnom panelu s fenomenalnim prikazom boja, kontrastom i već spomenutim impresivnim prikazom crne. Budući da s impresivnom crnom ide ruku pod ruku još od prve generacije OLED-a, provjerili smo kako izgledaju vrlo tamne scene gdje su prije ovi paneli imali problema s detaljima. Čini se da je novi procesor i tu dobro odradio posao. A što se tiče slike, nemamo većih zamjerki. Ovo je ujedno i panel koji ima među bržim odazivima u svijetu televizora i stoga je prilično pogodan za gaming. Međutim, gledajući... Hmm, testirajući televizor na (za nas sretnom) Svjetskom prvenstvu primijetili smo da slika u pokretu ima još mjesta za napredak.
Televizor dolazi s operativnim sustavom WebOS 4.0, koje je među najboljim pametnim sučeljima za televizore, jako brzo i responzivno s bogatim izborom aplikacija i podrškom za Netflix i Amazon Prime video. Tu je i poznati „magic remote“ daljinski upravljač, kojime se pomoću kursora može brzo upravljati po ekranu.

I dok možda Android TV ima nešto veći broj aplikacija, brzina i logika definitivno je na strani WebOS-a. Što se tiče postavki slike, opcije su: živo, standardno, eco, kino, sport, igra, HDR efekt, technicolor i dvije stručne isf opcije. Najbolji dojam imali smo na standardnim postavkama, dok je živo malo presaturirala boje. Ako vam to nije dosta, mogu se posebno podešavati OLED osvjetljenje, kontrast, svjetlina, oštrina, boja, sjene i temperatura boje. U naprednim postavkama možete se baviti procesuiranjem slike poput smanjenja buke, TuMotion postavki, MPEG smanjenja šuma digitalnih kanala i opcije zaštite očiju pri kretnjama. Generalno, ovisno o signalu, treba se poigrati s postavkama. Engine pomaže kada se radi o upscaleu, ali kod slike nogometa najbolje smo rezultate dobili isključivanjem postprocesuiranja signala.
Ukupno gledajući, LG je napravio još jedan iskorak s inače odličnim performansama OLED panela, sada s novim procesorom slike, malo većom svjetlinom ekrana i ukupno kvalitetnim paketom u kojemu treba pohvaliti WebOS sučelje. Zvuk kvalitetom varira, ali ima Dolby Surround podršku, pa uz pravi sadržaj može ugodno iznenaditi.

HTC-ov novi flagship donosi evoluciju postojećih tehnologija, ali i uz neke nove kojima se pokušava istaknuti u gomili. Zanimljivo je kako je U12+ dimenzijama manji u odnosu na prošlogodišnji U11+ unatoč zaslonu identičnih dimenzija. Manje dimenzije zasluga su tanjeg okvira zaslona, koji je i dalje nažalost veći nego kod većine konkurentskih uređaja. Zaslon U12+ zauzima 80,3 % površine prednje strane uređaja, što nije osobito impresivno, no solidan je korak naprijed u odnosu na 78,3 % kod U11+.

Kvaliteta izrade i dizajn
Dizajn HTC U12+ telefona vrlo je suptilan, ali i atraktivan, prvenstveno zahvaljujući zanimljivim bojama koje je HTC odabrao za svoj novi flagship. Čak je i keramička crna boja našeg testnog uređaja atraktivnija od klasične crne koju koriste konkurenti zbog mnogo snažnije reflektivnosti, koja U12+ daje jedinstven efekt. No glavna zvijezda među trima dostupnim bojama svakako je prozirno plava, koja je u nama izazvala nostalgiju podsjećajući nas na dane kada su transparentna kućišta elektroničkih uređaja bila vrlo popularna. Bez obzira na to koju boju odabrali, nećete pogriješiti jer se radi o zaista atraktivnom uređaju.

Kvaliteta je izrade na nivou flagshipa, s konstrukcijom koju sačinjavaju stakleni paneli spojeni aluminijskim okvirom. Staklo je zaštićeno Corningovim Gorilla Glassom 3, što je korak unazad u odnosu na Gorilla Glass 5 prisutan na U11+, ali trojka svejedno nudi dovoljnu razinu zaštite za većinu korisnika. HTC U12+ ostavlja odličan dojam u ruci. Iako se radi o natprosječno velikom uređaju, njegova veličina ne smanjuje osjećaj kvalitete, što je ponekad slučaj s velikim uređajima koji ponekad znaju djelovati pomalo šuplje.

Hardver
HTC je U12+ opremio Super LCD zaslonom dijagonale 6 inča. Rezolucija mu iznosi prilično visokih 2880 x 1440 piksela uz vrlo visoku gustoću od 537 piksela po inču. Iako smo se nadali da će HTC opremiti U12+ AMOLED zaslonom, nismo ostali razočarani Super LCD6 zaslonom, koji nudi vrlo dobru reprodukciju boja i široke kutove gledanja. Međutim, razočarala nas je svjetlina jer je tek prosječna, što nas je ovih sunčanih dana koji put natjeralo da potražimo sjenu kako bismo mogli vidjeti sadržaj zaslona. Konfiguracija U12+ klasična je flagship konfiguracija ove godine – s čipsetom Qualcomm Snapdragon 845 i 6 GB radne memorije. Snapdragon 845 sastoji se od osmojezgrenog procesora s četirima Kryo 385 Gold jezgrama radnog takta 2,8 GHz za intenzivnije zadatke i četirima Kryo 385 Silver jezgrama radnog takta 1,7 GHz, koje osiguravaju visoku energetsku učinkovitost pri izvođenju manje zahtjevnih zadataka. Grafički je procesor Adreno 630, koji se i s najzahtjevnijim naslovima nosi s lakoćom. Snapdragon 845 jedan je od najboljih čipseta na tržištu te je logičan izbor za flagship uređaj. Tijekom testiranja HTC U12+ je jednostavno letio kroz zadatke i zadovoljio sve naše zahtjeve performansi flagship uređaja.

Iskustvo korištenja i softver
HTC je poznat po svojoj tehnologiji Edge Sense, koja omogućava kontrolu uređaja pritiskom na okvir. Nismo obožavatelji takvog dizajna jer se tijekom testiranja pokazao prilično nepouzdanim, a dvaput smo čak slučajno aktivirali prečac za uključivanje kamere. No isto tako znamo da mnogim korisnicima takvo rješenje odgovara i da je s malo prilagodbe moguće savladati njegovo korištenje. Srećom, Edge Sense je vrlo jednostavno isključiti u postavkama.
Međutim, U12+ ima mnogo veći problem koji nažalost nije moguće isključiti. HTC je odlučio ponovno izumiti kotač, tako da su bočne tipke zamijenili nepomičnim izbočinama osjetljivim na pritisak. Jasno nam je što su htjeli napraviti, no u praksi je ta tehnologija vrlo loša. Tipke ponekad ne registriraju na pritisak, što ubrzo postane iritantno. Položaj im je također prilično loš jer su smještene prenisko, tako da je u prvih par dana korištenja lako zamijeniti tipku za stišavanje tipkom za zaključavanje.
Novi sustav također onemogućava korištenje prečaca kombiniranim pritiskom tipki, stoga je radnje poput izrade screenshota nemoguće napraviti klasičnim pritiskom na tipku za stišavanje i tipku za zaključavanje, već je za izradu slike zaslona potrebno koristiti prečac na navigacijskoj traci. Tipke su standard s razlogom i ne isplati se popravljati što nije slomljeno. HTC je za operativni sustav odabrao Android 8.0 Oreo. Iako nije najnovija verzija Androida, HTC se iskupio najavljenom nadogradnjom na Android 9 kada on izađe. Sučelje Sense Home vrlo je jednostavno i novi će se korisnici njime služiti bez muke. Promjene koje donosi uglavnom su kozmetičke prirode kako bi sučelje izgledalo jedinstveno i bilo prepoznatljivo.

Kamera
Kvaliteta kamere pametnog telefona postala je važnija no ikada i gotovo da nema proizvođača koji se nije uključio u utrku za osvajanje titule pametnog telefona s najboljom kamerom. HTC U12+ ima dvostruk sustav kamera s glavnim senzorom rezolucije 12 megapiksela i otvorom blende f/1,8 i sekundarnim senzorom rezolucije 16 megapiksela s užim otvorom blende f/2,6. HTC je odlučio sekundarnoj kameri dati telefoto-optiku koja omogućuje 2 X optički zoom. Performanse stražnjeg sustava kamera jednom su riječju – odlične. Dinamički je raspon zaista izvrstan, kao i oštrina, dok je bokeh vrlo dobar. Jedini aspekt performansi kamera U12+ koji nas je razočarao pretjerano je procesuiranje fotografija, koje kod većina fotografija rezultira previsokim kontrastom i natprosječno zasićenim bojama.

Ako se odvažite snimati u Pro modeu, lako je moguće ostvariti bolju kvalitetu fotografije nego u automatskom načinu snimanja, no korištenje Pro modea nije uvijek idealno rješenje. No čak i uz pretjerano procesuiranje, U12+ impresionirao nas je kvalitetom fotografija te bismo ga se usudili smjestiti uz Huawei P20 Pro po pitanju performansi. Nadamo se da će HTC ažuriranjima popraviti procesuiranje kako bi U12+ ostvario svoj puni potencijal. Međutim, na ovom uređaju impresivne su i performanse videa zahvaljujući optičkoj stabilizaciji koja radi u tandemu s elektroničkom stabilizacijom, čak i pri snimanju u 4K rezoluciji u 60 sličica u sekundi. HTC je pažnju posvetio i prednjem sustavu kamera, koji se sastoji od dviju kamera sa senzorima rezolucije 8 megapiksela. Iako prednje kamere imaju tek prosječan dinamički raspon, performanse nadoknađuju odličnom oštrinom i vrlo glatkim bokehom, osobito kada uključite Auto Bokeh način snimanja, koji je iznenađujuće precizan pri izdvajanju subjekta od pozadine.

Zaključak
HTC je napravio mnogo koraka naprijed u odnosu na U11+, no i jedan golem skok unazad. Odlične komponente, vrhunska kvaliteta izrade i sustav kamera kojega se nijedan proizvođač ne bi posramio stvaraju neodoljiv paket, no nepotrebna inovacija u pogledu zamjene tipki nepouzdanim sustavom osjetljivim na pritisak čine korištenje U12+ prilično lošim iskustvom. Ako ste voljni riskirati i pristati na kompromise koje novi sustav tipki donosi, U12+ bi mogao biti idealan uređaj za vas, no ako vam je pouzdanost prioritet, više ćete se usrećiti s ponudom konkurencije.

Xiaomi je uvelike zaslužan za pokretanje trenda smanjivanja okvira zaslona izbacivanje prvog Mi Mixa na tržište. Xiaomi Mi Mix 2S i 2 napravili su maleni korak naprijed kada je u pitanju omjer okvira i zaslona, no isto tako napravili su velik napredak u kvaliteti iskustva korištenja, koje više ne zahtijeva pristanak na kompromise pri svakodnevnom korištenju.

Kvaliteta izrade i dizajn

Xiaomi Mi Mix 2S u ruci ostavlja bolji dojam od mnogih poznatijih flagshipova, prvenstveno zbog svoje mase od 191 grama, koja ostavlja dojam da u ruci držite premium uređaj. Konstrukcija Mi Mix 2S-a klasičan je sendvič staklenih panela između kojih se nalazi aluminijski okvir. Kvaliteta je izrade na nivou koji očekujemo od mnogo skupljih uređaja i ujedno je jedan od najimpresivnijih aspekata ovoga uređaja.

Dizajn je ono po čemu se Mix ističe u gomili: vrlo tanak okvir zaslona s prepoznatljivom „bradom“ zaštitni je znak serije uređaja Mix. Dizajn je vrlo jednostavan – jedini elementi dizajna koji razbijaju potpunu crninu jesu zlatni okvir sustava kamera i natpis „Mi Mix designed by Xiaomi“ koji se proteže donjom polovicom stražnje strane uređaja. Iako će nekima smetati jednostavnost dizajna Mix 2S-a, nama se svidjela njegova decentnost koja fokus stavlja na okvir zaslona. Glavna mana dizajna položaj je prednje kamere, koja je smještena na donjem rubu, ali je to nažalost jedino mjesto gdje je mogla biti smještena. Zbog svog niskog položaja pri snimanju prednjom kamerom potrebno je uređaj okrenuti naopačke kako biste dobili optimalan kut snimanja.

Software
Xiaomi je svoj flagship opremio Androidom 8.0 Oreom preko kojega su postavili vlastito sučelje MIUI 9,5. MIUI sa sobom donosi mnoge kozmetičke izmjene te nekolicinu funkcionalnih izmjena koje iskustvo korištenja Xiaomi uređaja čine drugačijim od većine uređaja drugih proizvođača. Najveća izmjena u odnosu na tvorničko Android sučelje i mnoga druga konkurentska sučelja micanje je ladice s aplikacijama tako da su sve aplikacije postavljene na početni zaslon. Druga velika izmjena tiče se zaslona s nedavno otvorenim aplikacijama, gdje je Xiaomi uvelike povećao preglednost uz horizontalni scrolling i vertikalni swipe za micanje aplikacija, što je suprotno načinu na koji se navigacija i upravljanje nedavno otvorenim aplikacijama obavlja na većini sučelja. Tijekom testiranja nismo primijetili zastoje u radu koji bi bila uzrokovani lošom optimizacijom, a upravo je to ono što očekujemo od flagship uređaja. Očigledno je da je Xiaomi napravio odličan posao.

Hardware
Konfiguracija Xiaomi Mi Mix 2S-a upravo je ono što očekujemo od ovogodišnjeg flagshipa. Chipset koji pokreće ovu zvijer jest Qualcomm Snapdragon 845, koji je prisutan u gotovo svakom flagshipu ove godine te se pokazao odličnim nasljednikom Snapdragonu 835, koji je pokretao originalni Mi Mix 2. Snapdragon 845 sastoji se od osmojezgrenog procesora s četirima Kryo 385 jezgrama radnog takta 2,8 GHz i četirima Kryo 385 Silver jezgrama radnog takta 1,8 GHz. Gold jezgre imaju viši radni takt te se koriste za zahtjevnije zadatke gdje je brzina prioritet, dok se Silver jezgre koriste za manje zahtjevne i pozadinske zadatke kod kojih je prioritet energetska učinkovitost. Grafički procesor Snapdragona 845 Qualcommov je Adreno 630, koji je trenutno među najboljim grafičkim procesorima na tržištu pametnih telefona.

Čak i najzahtjevnije naslove uz najviše postavke kvalitete grafike ovaj grafički procesor pokreće s lakoćom, što Mi Mix 2S čini odličnih izborom za mobilne gamere koji traže najbolje moguće performanse u igrama. Kako bi se multitasking odvijao bez zapinjanja i osvježavanja aplikacija pri ponovnom otvaranju, Xiaomi je Mix 2S opremio sa 6 GB radne memorije. Zaslon Mi Mix 2S-a je IPS LCD zaslon dijagonale 5,99 inča i rezolucije 2160 x 1080 piksela uz gustoću piksela od 403 piksela po inču. Prikaz je boja vrlo dobar. Iako naginje nešto zasićenijim tonovima, oni nisu toliko zasićeni da bi izgledali neprirodno. Kutovi gledanja i svjetlina definitivno bi mogli biti bolji jer se ipak radi o flagship uređaju, no zbog njegove niže cijene možemo mu oprostiti te mane. Kutovi gledanja nisu nam smetali koliko slabija svjetlina, koja nas je tijekom sunčanih ljetnih dana natjerala da ponekad zakoračimo u sjenu da bismo mogli vidjeti sav sadržaj zaslona. Xiaomijevi uređaji poznati su po odličnoj autonomiji zahvaljujući baterijama visokoga kapaciteta i odličnoj optimizaciji. Baterija ugrađena u Mi Mix 2S je litij-ionska baterija kapaciteta 3400 mAh, što nije osobito visok kapacitet, no viši je od većine konkurentskih flagshipova. Tijekom testiranja Mi Mix 2S zadovoljio je naše potrebe i bez problema je izdržao cijeli dan intenzivnog korištenja, a to je sve što možemo tražiti od flagship uređaja. Na kraju dana ostalo nam je 20-ak posto kapaciteta baterije, tako da možemo zaboraviti na dvodnevnu autonomiju, no nismo je ni očekivali s obzirom na snagu chipseta.

Kamera

Xiaomi je u Mi Mix 2S ugradio dvostruki sustav kamera s primarnim senzorom rezolucije 12 megapiksela i sekundarnim senzorom rezolucije 12 megapiksela. Xiaomi je sekundarnoj kameri odlučio dati telefoto optiku, tako da ima uzak otvor blende f/2,4 i veću žarišnu duljinu u odnosu na optiku primarne kamere, koja ima širok otvor blende f/1,8 kako bi do senzora doprlo što više svjetla. Performansama sustava kamere nismo ostali oduševljeni, no to ne znači da neće zadovoljiti potrebe većine korisnika. Mobilna fotografija konstantno evoluira i gotovo svaki mjesec ove godine dobili smo flagship koji na neki način pokušava biti najbolji na području mobilne fotografije, a na tako kompetitivnom tržištu teško je probiti se. Sustav kamera Xiaomija Mi Mix 2S nudi vrlo dobar dinamički raspon i vrlo prirodan prikaz boja.

Nažalost, oštrina je tek prosječna i na scenama s mnogo detalja poput trave očito je da sustav kamera ne može uhvatiti toliku količinu detalja. Posljednji trend u svijetu mobilne fotografije jest AI, odnosno fotografija potpomognuta umjetnom inteligencijom. Sustav umjetne inteligencije Mi Mix 2S-a prepoznaje scene i primjenjuje postavke koje poboljšavaju kvalitetu fotografije. Mnogi AI sustavi na tržištu imaju manu pretjeranog podešavanja postavki, što na kraju uništi fotografiju umjesto da poboljša njen izgled. Xiaomijev sustav ugodno nas je iznenadio svojom umjerenošću pri podešavanju postavki, što rezultira fotografijama koje imaju nešto zasićenije boje, no ne gube na dinamičkom rasponu i ne izgledaju neprirodno. Prednja kamera ima senzor rezolucije 5 megapiksela i nudi vrlo dobre performanse. Dinamički je raspon vrlo dobar, kao i zasićenost boja, no oštrina bi mogla biti bolja. Osim toga, moramo uzeti u obzir položaj prednje kamere koji zahtijeva okretanje uređaja, tako da osrednje performanse uz potrebu za okretanje uređaja čine Mi Mix 2S lošim izborom za ovisnike o selfijima.

Zaključak
U moru sve sličnijih uređaja drago nam je da postoje proizvođači koji su voljni riskirati i donijeti nešto novo i jedinstveno na tržište. Iako je Xiaomijevo rješenje smanjivanja okvira zaslona polovično, što potreba za okretanjem uređaja pri korištenju prednje kamere uvelike dokazuje, svejedno je riječ o vrlo zanimljivom uređaju koji će se svidjeti mnogima, a osobito onima koji preziru notch i radije će ponekad okrenuti uređaj nego gledati u “zub” na vrhu zaslona.

Korak naprijed u autonomiji i bliže onom poimanju robota kakav bi idealan trebao biti dolazi u vidu najvećeg i najopremljenijeg komercijalnog modela Husqvarna robotskih kosilica. Automower 450X, spreman je za borbu s travnjakom veličine 5000 kvadrata, a uz vrhunske performanse opremljen je i nizom senzora, kao i mogućnošću spajanja na mobilnu aplikaciju kojom još lakše možete upravljati uređajem. Kao Vidilabovci zaljubljeni u tehnologiju i pametne gadgete, sve te tvrdnje odlučili smo isprobati na nogometnom terenu. Par dana nakon velikog uspjeha nogometne reprezentacije, nama susjedni klub NK Špansko, jedan od poznatih zagrebačkih rasadnika talenata, ustupio nam je svoj centralni teren za testiranje, a mi smo na dijelu terena pomogli oružaru u pripremi za trening prve momčadi koji je taj dan bio na rasporedu.

Klasični nogometni teren je oko 105 x 60 metara, pa bi za cijeli idealne bile dvije ovakve kosilice. Za potrebe našeg testiranja označili smo površinu od oko 3000 kvadrata, pri čemu su uz nas bili i ljudi koji se bave održavanjem u klubu.
Nakon postavljanja bazne stanice postavili smo kosilicu na nju dok smo pripremali teren. Za veće kosidbene površine bit će vam potreban i veći kit za postavljanje žica vodilica. U paketu, uz samu žicu, dobit ćete spajalice koje služe za spajanje s baznom stanicom te za zatvaranje kruga između međnih žica i povratne žice koja olakšava povratak na stanicu za punjenje. Kod ovog modela postoji mogućnost spajanja trostruke žice vodilice kako bi se smanjilo vrijeme koje je potrebno robotskoj kosilici kako bi našla punjač.

Vruće srpanjsko sunce nije nam smetalo i žica je oko našeg nogometnog terena bila brzo postavljena na način da smo svakih 50 cm postavljali plastične klinove. To je za potrebe testiranja bilo i više nego dostatno, no za skroz profesionalni pristup preporučujemo ukapanje rubnih i povratnih žica zbog čega ćete nakon inicijalnog postavljanja zaista zaboraviti da postoji održavanje travnjaka. Nakon postavljanja žice krenuli smo u setup robotske kosilice koju smo prvo uparili s Automower Connect aplikacijom koja služi za potpuni nadzor u realnom vremenu. Prema preporuci oružara visinu košnje podesili smo na 4 cm umjesto standardnih 3 jer u toplijim mjesecima na ovaj način trava po vlažnijim noćima upije više vlage. Čak i kada smo otišli po gablec kosilica nam je i dalje slala informacije o svom stanju. Ipak, puno više opcija i dalje krije LCD zaslon preko kojeg se mogu podešavati parametri za razne tipove travnjaka.

Ugrađeni GPS sistem stvara kartu travnjaka uključujući postavljene granične žice i vodilice. Husqvarna Automower će tada registrirati koji su dijelovi travnjaka pokriveni te će prema tome prilagoditi svoje načine kretanja i same košnje. Ova značajka osigurava optimalnu prekrivenost travnjaka i odlične rezultate košnje. Ovaj model ima u sebi ugrađene senzore koji kosilici pomažu u izbjegavanju težih udaraca u objekte na travnjaku, pri čemu će kosilica smanjiti brzinu kako ne bi došlo do oštećenja. Husqvarna Automower automatski detektira uske prolaze i pronalazi izlaz iz najtežih situacija.

Sustav navigacije kosilice je nasumičan i ona neće kositi po redu, ali iz tog razloga neće po završetku košnje biti niti „zaležanih“ dijelova travnjaka. Kosilica ima prilično dobru bateriju, a i vrijeme punjenja prije povratka na posao je oko sat vremena. Nismo primijetili probleme s povratkom na bazu, a teren je bio ravnomjerno i uredno pokošen. Za nogometne klubove Husqvarna ima i jače profesionalne modele, a Automower 450X mogao bi poslužiti, no njegova je namjera ipak više kućna: za velika dvorišta, terene i travnjake. Ako se Automower u svom radu digne, košnja se automatski zaustavlja, oštrice rotiraju na sigurnoj udaljenosti od vanjskoga ruba kosilice. U slučaju nailaska na prepreku, stat će i pronaći novi smjer kako bi izbjegao nastanak oštećenja.
Husqvarna Automower reže malo, ali često, što rezultira lijepim travnjakom. Opremljena je nožićima oštrima kao britvice koji se sastoje od karbonskog čelika i postavljeni su na robusni sistem diskova. Taj sistem omogućuje učinkovito djelovanje i iznimno nisku potrošnju energije. Model 450X otporan je na vremenske neprilike, no ne bi se trebalo kositi po jakim pljuskovima i ostaviti uređaj vani za vrijeme snijega. Tri spomenute pivotirajuće oštrice imaju ukupnu širinu košnje 24 cm, dok je minimalna visina košnje 2 cm. Kao i Automower 105, iznimno je tiha u radu, no za razliku od njega ima neke napredne funkcije. Budući da kosilica nije za svačiji džep, ima i mogućnost čuvanja više profila košnje, pa se može prebacivati s lokacije na lokaciju.


Kapacitet - maksimalna radna površina 5000 m²
Tipično vrijeme punjenja 75 min
Kapacitet akumulatora 10,4 Ah
Tip baterije Li-ion
Težina 13,9 kg
Visina košnje min-max 20-60 m
Širina košnje 24 cm
Navigacijski sistem Nasumičan
Ekran  LCD display i menu s postavkama
Maksimalni nagib na radnoj površini 45 %

Nakon što smo u prošlom broju odradili usporedni test robotskih usisavača, ovog smo puta odlučili izaći van na ljetno sunce i provjeriti kako se s automatiziranom košnjom nose robotske kosilice. Ideja je ostati na terasi i piti hmmm, sokove dok vaš posao u dvorištu obavlja pametni stroj.
Kako ta ideja funkcionira u stvarnosti isprobali smo sami u vrtu od 200 kvadrata s kamenim otokom između travnjaka te preprekama u vidu drveta te ograđenih biljaka. Ono što veseli s korisničke strane je zasigurno relativno brzo punjenje robotske kosilice, koju smo stavili na baznu stanicu prije pripremanja travnjaka. Samu bazu na koju se kosilica vraća postavili smo na rub travnjaka koja jasno mora biti ukopčana u struju, i potom smo na punjenje stavili kosilicu koja je prije našeg završetka pripreme terena bila puna.

Ono što je potrebno kao priprema za travnjak je postavljanje žice za navođenje koja služi kao orijentir, granica i rub područja košnje. U idealnim uvjetima žica koja se ukapča u baznu stanicu ukapa se u travnjak kako se ne bi vidjela, no za potrebe našeg testiranja iz kita koji se kupuje posebno smo iskoristili plastične klinove i na rubove travnjaka postavili žicu. Klinove smo postavljali na svakih 50 cm, no treba izbjegavati oštre rubove i probati kod kutova malo ranije zakrenuti kako ne bi napravili pravi kut. Kod prepreka na terenu, kao što je kod našeg slučaja bilo drvo i/ili ograđene biljke, potrebno je žicu s ruba travnjaka povući do drveta, oko njega i onda na udaljenosti od 0 cm natrag do ruba. Kada se obilježi cijeli travnjak, drugi dio žice također ide u baznu stanicu. E sad dolazimo do dijela o veličini dvorišta/travnjaka koji Automower 105 treba pokositi. U uputama koje smo mi slijedili naznačeno je kako treba napraviti po sredini travnjaka povratnu žicu kako pri povratku na baznu stanicu robot ne bi previše lutao. U tom slučaju prereže se vodeća žica i u razdjelnik se stave dva komada originalne žice i treći povratne, koja se potom po istom principu postavlja sredinom travnjaka i stavlja natrag u baznu stanicu.

Autonomna robotska kosilica Husqvarna Automower 105, vrlo je kompaktna i lagana. Princip rada ovog entry modela je autonomna košnja na označenom području, dok jači modeli imaju dodatnu mobilnu aplikaciju za korištenje što smo i isprobali u testu Automower 450X modela.
Prije same košnje na upravljačkoj smo ploči koja se nalazi ispod plastičnog poklopca kosilice podesili sve parametre. Za manje komplicirane terene najbolje je ostaviti sve na automatici, no postoji više modova rada i opcija. Primjerice, postoji li popločeni otok  kao u našem testnom polju koji treba prijeći, možete odrediti njegovu širinu. Zatim se u opcijama može odrediti koliko kosilica prelazi preko žice te određujete opciju povratka na baznu stanicu s povratnom vezom ili da sama pronađe put. Mi smo isprobali situaciju i s povratnom žicom i bez nje. U oba slučaja Automower je bez problema pronašao baznu stanicu. Također se može odrediti konstantan način rada ili automatski, što zapravo znači da će u prvom slučaju raditi dok se ne istroši baterija, a u drugom će se vraćati na punjenje pri kapacitetu od 30 % baterije. Punjenje do 100 % trajat će oko sat vremena, nakon čega će nastaviti s košnjom. U sat vremena Husqvarnin robot pokosit će oko 55 kvadrata površine. Prije same košnje podešava se i visina otkosa, koju smo mi stavili na 5 cm, a može biti i 2, 3 ili 4.

Automower 105 nije namijenjen da ga stavite u džunglu i da pokosi trnje, već služi za održavanje idealne veličine trave na travnjaku. U slučaju da vam je trava jako visoka, prije prve upotrebe potrebno ju je pokositi klasičnom kosilicom. Nakon toga moguće je kroz komandni panel napraviti raspored košenja i Husqvarna će vam održavati travnjak na idealnoj visini. Neće joj smetati niti kiša, no ne bi se trebalo kositi tijekom obilnih kiša i oluja te ju je potrebno skloniti kad nastupi snijeg. Ovaj model predviđen je za travnjake do 600 kvadratnih metara i uz maksimalni nagib na radnoj površini od 25 %. Kosi s tri pivotirajuće rezne oštrice širine košnje od 17 cm. Ono što nas je ugodno iznenadilo je tihi rad koji ne uznemirava.

Ako se teren dobro pripremi, idealno s ukapanjem navigirajuće žice, Automower 105 će bez problema održavati vaš zeleni tepih. Ukoliko imate dva dijela dvorišta koji su fizički udaljeniji, on podržava košnju izvan dohvata stanice, no tada ćete ga ipak morati ručno prenijeti na taj drugi teren, a također treba do tamo provesti žicu za navođenje. Potencijalni problem mogla bi biti nestručno postavljena žica za navođenje koju, ako je previsoko postavljena, kosilica može prerezati. Također treba uredno složiti spojeve na povratnoj vezi. Automower 105 nema košaru za skupljanje otkosa, no održavate li redovito travnjak na, primjerice, visini od 3 ili 4 cm, količina otkosa vjerojatno neće biti vrijedna skupljanja. Imate li travnjak koji redovito zalijevate, zračite i vršite ostale nužne radnje, Automower 105 održavat će ga na idealnoj visini i zapravo je odličan robotski pomagač koji se iskazao na našem testnom poligonu prepunom prepreka.


Kapacitet - maksimalna radna površina 600 m²
Tipično vrijeme punjenja 50 min
Kapacitet akumulatora 2,1 Ah
Tip baterije Li-ion
Težina 6,7 kg
Visina košnje min-max 20-50 mm
Širina košnje 17 cm
Navigacijski sistem Nasumičan
Ekran  LCD display i menu s postavkama
Maksimalni nagib na radnoj površini 25 %

Umjetno inteligentan

Nakon prilično razočaravajućeg modela G6, LG-jeva reputacija naglo se srozala. Iako su uređaj serije V zbog toga dobili na popularnosti, fanovi glavne serije G čekali su iduću generaciji u nadi da će G7 popraviti nedostatke svog prethodnika. LG je poslušao korisnike i uveo mnoge promjene kako bi pridobio natrag sve one razočarane modelom G6. Dizajn LG-ja G7 uvelike se razlikuje u odnosu na G6, a sve promjene koje donosi po našem su mišljenju pozitivne. Krenimo od najveće promjene po pitanju dizajna, zloglasnog notcha. Iako će on odvratiti mnoge potencijalne kupce, nama ne smeta jer nudi dodatni zaslonski prostor koji bi inače zauzimao rub okvira zaslona. Kvaliteta izrade LG-ja G7 na razini je koju očekujemo od modernog flagshipa. Konstrukcija se sastoji od dvaju staklenih panela sa zaštitom od grebanja Corning Gorilla Glass 5 omeđenom aluminijskim okvirom. To je sada već norma i ne očekujemo ništa manje od flagshipa jednog od najpoznatijih proizvođača. LG je na lošem glasu kada je u pitanju softver i ta se tradicija nastavlja s G7, koji dolazi s Androidom 8.0 Oreo preko kojega je postavljeno LG-jevo sučelje.

Ono u odnosu na tvorničko Android sučelje donosi uglavnom kozmetičke promjene, dok je najveći funkcionalni pomak micanje ladice s aplikacijama da bi se sve aplikacije nalazile na početnim zaslonima.

Najbolji IPS panel

Ako vam ladica nedostaje, moguće ju je uključiti u postavkama. Zaslon nažalost nema P-OLED panel, već IPS LCD, što će odvratiti ljubitelje LG-jeve flagship zaslonske tehnologije. Iako su IPS zasloni često inferiorni, panel koji je LG ugradio u G7 vjerojatno je najbolji IPS panel koji smo dosad vidjeli na pametnim telefonima, uključujući i Sonyjeve uređaje, poznate upravo po tome. Zaslon je vrlo velik, ima dijagonalu od 6,1 inča, no same dimenzije nisu impresivne kao rezolucija od čak 3120 x 1440 piksela s vrlo visokom gustoćom piksela od 564 piksela po inču. Reprodukcija je boja odlična uz nešto zasićenije boje, no najimpresivnija je reprodukcija crne boje, koja bi mnoge mogla natjerati da pomisle da se radi o AMOLED zaslonu, čak i pri visokim razinama osvjetljenja. Osvjetljenje je vrlo dobro. Zahvaljujući „Boosted“ načinu rada, zaslon LG-ja G7 savršeno je čitljiv i na najjačem suncu. Za punjenje i prijenos podataka G7 koristi USB 3,1 Type-C konektor, dok za spajanje slušalica služi 3,5-milimetarski utor, koji je sve rjeđa pojava u novih uređaja. LG je u G7 također ugradio Quad DAC, odnosno napredni digitalno-analogni konverter s pojačalom koje može pogoniti slušalice s višom impedancijom u odnosu na većinu konkurentskih uređaja.

Notch će možda odvratiti neke potencijalne kupce, no nama ne smeta jer nudi dodatni zaslonski prostor.

Zvučnik je nažalost monozvučnik na dnu uređaja te ga je lako slučajno prikriti prstom pri igranju. Vrlo je glasan, no pati od nedostatka niskih tonova, tako da nije idealno rješenje za slušanje glazbe. Zanimljiv je dodatak dodatna tipka s lijeve strane uređaja kojoj je default funkcija aktivacija Google Assistanta po uzoru na Samsungovu tipku Bixby. Velik novitet, koji je prije bio dostupan samo u uređajima serije V, jest sustav umjetne inteligencije ThinQ, koji se koristi za detekciju scena unutar kadra i automatsku prilagodbu postavki. Najveća je mana toga sustava što se previše fokusira na nebo. Čak i kada snimate zgrade ili zelenilo, ako se u kadru vidi nebo, sustav će u većini slučajeva kao scenu odabrati „Sky“. To ne bi nužno bio problem kada prilagodba postavki ne bi bila agresivna, no cijela fotografija time dobiva plav ton koji istakne nebo, a svemu ostalome daje ispran, neprirodan izgled. Ako ste ljubitelj prirodnog izgleda i želite vidjeti pravi potencijal senzora, predlažemo da se klonite sustava umjetne inteligencije.

Zaslon dijagonale od 6,1 inča dolazi s rezolucijom od čak 3120 x 1440 piksela.

Uz softver tu je i nov hardver, tako da dvostruki sustav kamera ima dva senzora rezolucije 16 megapiksela. Glavni ima klasičnu optiku uz dodatak optičke stabilizacije, dok je sekundarnom dodijeljena širokokutna optika bez optičke stabilizacije. Upravo u tome leži problem sekundarne kamere LG-ja G7 — nedostatak optičke stabilizacije uvelike ograničava primjenu širokokutne kamere.

Iako su širokokutne fotografije ponekad zanimljive ili čak nužne, širokokutna optika mnogo je zanimljivija za snimanje videa, no zbog nedostatka optičke stabilizacije sekundarna kamera LG-ja G7 nije dobro rješenje za snimanje iz ruke.

Odlična stražnja kamera

Performanse su glavne kamere odlične, s visokom oštrinom i vrlo dobrim dinamičkim rasponom. Boje su natprosječno zasićene, ali ne u tolikoj mjeri da bi fotografije izgledale neprirodno. Čak i u uvjetima slabijeg osvjetljenja glavna kamera sposobna je napraviti dobru fotografiju s malo šuma. Sekundarna kamera nije na istom nivou, ali ne zaostaje previše. Oštrina joj je nešto niža, no i dalje je daleko iznad prosjeka, tako da i širokokutne fotografije imaju mnoštvo detalja. Prednja kamera ima senzor rezolucije 8 megapiksela i nudi tek prosječne performanse. Dinamički je raspon dobar, no oštrina je niska čak i kada isključite sve „enhancement“ efekte poput beauty modea. Ipak, baterija je Ahilova peta ovoga uređaja zbog relativno niskog kapaciteta od 3000 mAh. Iako ćete iz uređaja bez problema izvući jedan dan nešto intenzivnijeg korištenja, morat ćete ga svakodnevno puniti, što se neće svidjeti korisnicima koji su navikli na uređaje s višednevnom autonomijom. Status flagshipa G7 je zavrijedio i performansama koje donosi Qualcommov najbolji SoC, Snapdragon 845. Sa Snapdragonom 845 upoznali smo se kroz nekoliko uređaja ove godine, tako da smo znali što očekivati. Performanse su pri svakodnevnom radu odlične. Bez obzira na težinu zadatka, Snapdragon 845 se sa svime nosi bez i najmanjih zastajkivanja.

Grafički procesor Adreno 630 sve, pa čak i najzahtjevnije naslove pokreće na visokim i stabilnim framerateovima, tako da će gameri zasigurno biti zadovoljni performansama G7 u igrama. S multitaskingom se G7 ne nosi baš najbolje zbog 4 GB radne memorije. Tako da, ako ste superintenzivan korisnik koji uvijek ima preko 10 aplikacija do kojih mora brzo doći, G7 bi vas mogao razočarati. Međutim, ako multitasking koristite unutar granica normalne svakodnevne uporabe, s pet ili šest aplikacija, bez sumnje ćete biti zadovoljni performansama pri promjeni aplikacija. LG G7 je korak u pravom smjeru te nam pokazuje da LG još uvijek možemo smatrati prijetnjom najvećim proizvođačima na tržištu.